Mala plastika - slobodni oblici

ImageGrananje Mataušićeva mikroplastičnog stvaralaštva na nekoliko uporednih medija, neprijeporno je (inače vrlo rijetko) na vrlo osobit način obogatilo svaki od tih medija posebice. Mi smo ih razvrstali u tri stvaralačka smjera - medalje, novac i mala plastika. No, njegov istraživački impuls svakomu je od tih medija širio spektar oblika i tehnoloških oplemenjivanja. Svaki je tehnološki novitet, primijetili smo, bio i stilogen. l to vrlo usmjereno stilogen.


Mnoge su okolnosti - kao što je oblikovanje njegova duha u roditeljskom domu, sazrijevanje pod svjetlom janešova lucidnoga genija, rano uključivanje u velike i dugoročne projekte, od Dekanskog lanca ALU do medaljerstva MGC-a, pa čak i snažne genetske predispozicije - pogodovale takvomu razvitku djela i nadarenosti što se u djelu ozbiIjuje. No, primijetili smo, također, da je Mataušić i osujećujuće okolnosti, svojim odgovorom na izazov, znao preobratiti u poticajne. Svi su njegovi mediji uzajamno isprepleteni. Razumljivo, jedan je duh u njima i tek ih sociokulturne konvencije, kao i autorova potreba za uspostavljanjem osebujna identiteta svakoga umjetničkog djela, uvršćuju u zasebne opuse.


Kada bi stvorio jedan oblik, nije to bilo dovršenje, nego pokretanje. Od samoga početka zamjećujemo snažnu potrebu da se novim oblikom otkrije nepoznati svemir oblika u koji se jednim djelom ulazi. Zbilo se to prvi put, čini se, nastankom njegove stajaćice Stablo mladosti (1978.). Prije dvadeset godina.


U njegovu popisu radova (iz 1993.) ta fascinacija od bronce, srebra i emajla navedena je pod brojem 17. No, u tih sedamnaest ranih radova gotovo polovica (osam) povezano je u parove. Nazivi su im Akt, Dvoje, Prostor (I. i II.) i Stablo mladosti (I. i II.). Nije riječ o inačicama. Riječ je o istraživanju slobodnih oblika. Takvo je istraživanje, nedvojbeno, u samoj naravi kiparstva. No, Mataušićevo je djelo pokazalo kako je, ovaj put, riječ o još nečemu -možda i presudnijem od toga kiparskog tvoračkog nagona. Stablo je mladosti, doslovce, fascinacija. Događa se nešto nemoguće. Iracionalno je i irealno. Stablo svijetli. Ono rađa svjetlo. Kao plod.


Image Postignuto je to primjenom, gotovo bismo mogli reći, zlatarskih postupaka u izradi mikroskulpture. Srebrom i emajlom. Taj nadstvarnosni učinak (što ni i kom slučaju ne treba miješati s nadrealizmom) otkrio je jedno svojstvo Mataušićeve vrlo osobne lucidnosti: nevidljiva, no uvijek pod našom rukom, skrivena su vrata što otvaraju mogućnosti nemogućega. Nije riječ samo o imaginaciji i imaginarnom. Posrijedi je svojevrsno duhovno čulo za fantastično. Imaginacija stvara virtualnu - ali moguću - stvarnost. Mašta prekida tu vezu, osmjeljuje se za halucinantne vizije - i pokušava ih ozbiljiti. Svojima slobodnim oblicima Mataušić je začeo jednu vrstu mikroplastičnoga stvaralaštva koje bismo se osmjelili nazvati djelima umjetničke fantastike.
Riječ je o vrlo osobnom traganju, koje je izvan svih konvencionalnih i društveno prihvaćenih umjetničkih oblika, te vrlo rijetko ta djela napuštaju umjetnikov atelje. No, njihova nezbiljska vizionarnost ponesena je duboko pounutrenom vjerom da je čovjek, svojom vizionarskom prirodom, latentni čudotvorac, l da je upravo u mediju mikroplastike to moguće sugerirati. Ona je upravo tako intimna kao što je intimna slutnja. Komorna je i prisna.


l nije riječ samo o osobitu žanru mikroplastike. Riječ je o plastičnome mišljenju o čovjeku i njegovim iracionalnim moćima. Neki su Mataušićevi opusi, nastali u krilu takva halucinatorija, tragično stradali: najprije serija inačica Stabla mladosti. Zatim opus u staklu Senj, iz 1995., u kojemu se monument glagoljičkoga grafema, val mora, gibanje vjetra i krilo jedra, nestvarna prozirnost svjetla i stamena podloga tla od sledena kamena i staklene soli stapaju u vizionarskom gibanju oblika. U Senju, najveći broj primjeraka nestali su, a neki su od njih jamačno - stradali.


Jedna orijentalna bajka priča o mudracu koji je ponudio kalifu svu mudrost svijeta sabranu u deset knjiga, ali za divovsku svotu. Kalif ga odbija - i mudrac spaljuje knjige, jednu po jednu. Za posljednju kalif daje cijelo blago zahtijevano u početku za svih deset. Naš trivijalni svijet nije svijet bajke i staklene je stajaćice skrhao »nepoznat Netko«. No Mataušićev Senj u staklu dosegnuo je, igrom zla slučaja, jednaku vrijednosnu sudbinu.


jedan je slobodan oblik iz 1986. bio dosegnuo veliku popularnost. Bilo je to Zvono Lotrščak. U njemu nije kula čuvala vrata i zvonom najavljivala povečerje, nego su vrata, u smjeloj i duhovitoj inverziji, čuvala kulu i njome, pretvorenom u zvono, zvonila radost i sjećanje. Trenutačno, u njegovu ateljeu nastaje niz faustvrančićevskih plastičnih vizija Letači. Čovjek koji leti - najviši je san čovjeka uopće. Nije li samo stvaranje neprekidni let u nemoguće? Slobodan oblik stvara slobodu u najrazličitijim otjelovljenjima. l u onima prividno najpodčinjenijim. On ih iznutra preobrazuje slobodom misli i njihova izraza. Mataušićevo je djelo priča o tome.

Bogdan Mesinger