„Credo“ u Forumu Ispis E-mail

„Credo“ je naziv samostalne izložbe reljefa, malih plastika i luminiranih poliformi akademskog kipara i istaknutog hrvatskog medaljera Damira Mataušića, otvorene 16. prosinca u prepunoj galeriji „Forum“ Kulturno informativnog centra u Zagrebu. Pozdravljajući okupljene ljubitelje umjetnosti, među kojima i ministra kulture Republike Hrvatske mr. Božu Biškupića, voditelj galerije povjesničar umjetnosti Milan Bešlić istaknuo je novu dimenziju Mataušićeva stvaralaštva i poniranja u osobni govor vjere. Podsjetivši da je upravo ovih dana u nakladi Školske knjige objavljena bogato opremljena monografija o Damiru Mataušiću iz pera Bogdana Mesingera, Bešlić je izrazio zadovoljstvo što je nakon višegodišnje pripreme priređena izložba u Forumu i to upravo uoči božićnih blagdana.

Na aspekte teološkog simboličkog govora u najnovijem Mataušićevom radu osvrnuo se uime medijskog pokrovitelja Glasa Koncila, direktor Nedjeljko Pintarić, koji je istaknuo da je dugogodišnja okupiranost medaljom ostavila u Mataušiću istančane tragove bitnoga, što on u svojih 18 novih djela luminirane polifirme suptilno prenosi igrom ploha, materijala i svjetla, oblikujući u njima svoj životni credo.

- Mataušić suvremenoj civilizaciji nudi most dijaloga ukazujući na život kao najvrjedniju krepost čovječanstva. On u svojim djelima propitkuje one životne stavove koji imaju trajno značenje u svim društvima bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost i predstavlja ih kao nezaobilazne odrednice života. On sam dijalogizira u poigravanju s vidljivim i nevidljivim, materijalnim i nematerijalnim, svijetlim i tamnim te se u tome otkriva njegov svjedočki odnos između ovozemnoga i trancendentalnog. Njegov „Raspet i uskrsnuo“ ukazuje na materijalne tragove muke koju je Krist proživio – križ, čavle, krunu i mjesto na kojem se nalazilo Kristovo tijelo, ali toga tijela istodobno nema, odnosno nevidljivo je našim očima jer ukazuje na drugu dimenziju vjerničkoga života – uskrsnuće. Vjernički slijed se nastavlja u zajedništvu kojeg Mataušić prikazuje za stolom Posljednje večere te upućuje ljude današnjice da se uistinu za istim stolom pogledaju licem u lice, za što je potrebno voditi brigu o mnogim aspektima životne zbilje na koje je Mataušić upozorio na svojim izlošcima, rekao je Pintarić. Mataušićeva izložba u sadašnjem adventskom vremenu o temeljnim životnim stavovima najljepši je njegov dar crkvenoj i kulturnoj javnosti grada Zagreba, zaključio je Pintarić.

Kliknite za galeriju

Nakon što se Mataušić zahvalio svima na dolasku i sudjelovanju u pripremi izložbe, Oktet bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu izveo je više skladba religioznog karaktera.

Za ovu izložbu koja će biti otvorena do 8. siječnja 2011. godine, objavljen je i prigodni katalog za koji je voditelj galerije Milan Bešlić napisao uvodnu studiju pod naslovom „Kiparevo svjetlo vjere“.


KIPAREVO SVJETLO VJERE

Kako izraziti svoju vjeru u Boga? Ovo jednostavno pitanje problematizira ljudski odnos prema onostranom i nadnaravnom otkrivajući se kao temeljna odrednica njegove prirode jer ga određuje duhovnim bićem koje teži nebeskom i božanskom.
U tom izrastanju u visinu uzdiže se humano i duhovno u čovjeku, uzvisuje se njegova priroda metafizičkom, otkrivajući u različitim načinima i oblicima,jezicima i materijalima svoje izražavanje vjere, odnosno, izgrađujući svoj odnos prema duhovnom čovjek učvršćuje vjeru kao iskonsku potrebu za puninom i cjelovitošću svoje biti koju traži u Bogu.

Gotovo bi se moglo reći da je ljudsko postojanje i determinirano tom dubokom potrebom za izražavanjem svojih osjećaja produhovljenom religioznošću koja je prožela kršćanskim vrijednostima i našu europsku kulturu dajući joj „vertikalnu dimenziju“ kako je to govorio Ivan Pavao II.

Na ovom krucijalnom pitanju i na ovoj kršćanskoj baštini Damir Mataušić izgrađuje kiparskim jezikom i svoj odnos prema Bogu otkrivajući ga u temeljnim kršćanskim vrijednostima kao svoje svjedočenje vjere oblikovano likovnim sredstvima i materijalima.
A valja nam podsjetiti i u ovoj prigodi da već desetljećima stvara djelo duboko prožeto upravo tim kršćanskim vrijednostima na kojima nastoji oblikovati,ne samo svoj kiparski jezik već i svoj ljudski život dajući mu kroz vjeru i duhovne vrijednosti kršćanske kulture koja ga je snažno determinirala,dakako,kao i europsku uljudbu i umjetnost kojoj je aktivnim dionikom i svojim stvaralačkim prilogom.

U ovom kontekstu i Thomas Stearns Eliot analizira složeni odnos društva i kršćanina, tj. današnjeg društva prema kršćanstvu, a koji je utjecao na svijest modernog čovjeka,kao i na stvaralaštvo mnogih ( i hrvatskih!) umjetnika, te dakako, i Damira Mataušića.

„Danas smo itekako svjesni poteškoća s kojima se suočavamo kad želimo živjeti u skladu s kršćanskim načelima u nekršćanskom društvu i te poteškoće nisu ni izdaleka slične onima s kojima se Anglikanska crkva susretala kad se nastojala prilagoditi otpadnicima iz svojih redova.
Ovdje nije riječ o problemu manjine u društvu pojedinaca koji zastupaju neko tuđe uvjerenje. Taj problem nastaje zbog naše upletenosti u mrežu institucija od kojih se ne možemo odjeliti:institucija čije djelovanje,kako se čini,više nije neutralno,nego je ne-kršćansko. Što se kršćanina koji nije svjestan te dileme tiče – a takav je u većini – on je sve više izložen svim mogućim pritiscima kojih uopće nije svjestan i sve se više dekristijanizira: poganstvo je zaposjelo sve najvažnije reklamne punktove.“

Kliknite za galeriju

U ovom ozračju kršćanstvo je obilježilo europsku ,dakle,i svaku nacionalnu, pa i hrvatsku povijest svojim vrijednostima amalgamiranim u ritmu svakodnevnog života i time utječući na stvaralaštvo umjetnika,kao što to, dakako, čine i mnoge druge, pa i drukčije vrijednosti. A te se činjenice prepoznaju još od prvih zapisa kršćanske vjere,bilo u crtežima ribe na pijesku ili tamnoj kamenoj stijeni u katakombama,po znamenitim remek-djelima od romanike, gotike i renesanse… pa do velikih umjetničkih pokreta i stvaralačkih osobnosti 20. stoljeća po kojima te kršćanske vrijednosti zrcale neugasivim sjajem kako, dakle, kroz stoljeća tako i u djelima suvremenih autora.

Tražiti i nalaziti poticaja za svoje stvaralaštvo u toj velikoj kršćanskoj kulturi znači utjecati se ne samo njezinoj religioznoj sastavnici kao duhovnoj komponenti već i njezinom humanističkom svjetonazoru koji pretpostavlja Čovjeka u dostojanstvu njegove osobe koju društvo treba poštivati jer se tako poštuje i Tvorca čije je on djelo. U društvu se, međutim, vrlo često, bez obzira na to kakvog je uređenja,to dostojanstvo ljudske osobe ne poštuje dovoljno,kako u njegovim prirodnim pravima,tako i u svim drugim pa i u onima koja trebaju čuvati svaki osobu u njegovom pravima pa i u religioznim osjećajima i uvjerenjima.

Tu je „pukotinu“ u društvu već citirani teoretičar primijetio:
“Odnos između kršćanskog društva,kršćanske zajednice i zajednice kršćana možemo promatrati s obzirom na problem vjerovanja.“ Naime, duhovne vrijednosti oblikovane kršćanskom religijom nisu stoga samo vjerničke vrijednosti, dakle, onoga koji ih prihvaća kao teološku istinu svoje vjere u Boga, već i onoga koji ih prihvaća drukčije,kao nevjernik,kao općeljudska humanistička načela koja kultiviraju odnose među ljudima i narodima kao zajedničku civilizacijsku baštinu.

Damir Mataušić, međutim, prihvaća ih kao vjernik, štoviše, kako se obično kaže, praktični vjernik kao onaj,dakle, koji svoju vjeru živi po nauku Crkve ispovijedajući je i svojim svjedočenjem. „Vrijednost vjere“ kako piše Ivan Pavao II. „ne može se objasniti samo korisnošću za ljudski moral,iako sama vjera u sebi nosi najdublje obrazloženje morala.Zato se često pozivamo na vjeru kao dokaz.“ Koncipirajući ovaj novi ciklus skulptura kojega je naslovio „Credo“ Damir Mataušić problematizira svoj odnos prema Bogu kao vjernik koji svoju vjeru učvršćuje i kiparskim umijećem stvarajući forme izrazito kršćanskog ishodišta.
Sam je kipar zapisao:“Opus Credo osobna je interpretacija poimanja vjere i načina života. To su moji postulati i ispovijesti temeljeni na Svetom pismu i Deset Božjih zapovjedi pretvoreni u svakodnevni život, i u svemu su dvoznačni.U sebi sadrže elemente vjere,ali jednako tako i pragme svakodnevnog života.“
U kršćanskoj vjeri svi oni elementi na kojima se ta vjera temelji i na kojima počiva kršćanska duhovnost,glavni teološki postulati te, dakako, i nauk Crkve, izraženi su u Apostolskom vjerovanju kojega,izgovarajući kao molitvu, svaki vjernik svjedoči i kao neupitnu istinu svoje vjere u Boga.

Kad kažemo da je baštinio to kršćansko vjerovanje i kao svoje, tada naglašavamo da je Damir Mataušić koncipirao ovaj novi ciklus skulptura kao vjernik i kao kipar,odnosno,kao kipar koji izražava svoju vjeru kiparskim umijećem.
Ciklus je naslovio „Credo“ kako bi još izravnije podvukao tu prožimanje djela i vjere ili kako je to sam pojasnio kao svoje „poimanje vjere i načina života“.
Središte ovako koncipiranog ciklusa je u osobi Krista oko koje je i „ispleten“ ovaj morfološki „vez“ koji tematizira u 18 „postaja“ Mataušićeva poimanja vjere kao „putokaze i svjetionike“ kako će ih sam nazvati: “Svjedočanstvo“, „Zajedništvo“,“Ljubav“,“Vjera“,“Stvaranje,“Znak“…..i dr.
Krist je središnja, a i najveća forma naslovljena „Raspet i uskrsnuo“ kojom kipar naglašava njegovo značenje vidljivim znakom svojeg poimanja vjere.

U Njemu je, naime, i ishodište vjere koja je upravo i po Njemu i stvarnost ili istina kršćanske vjere. Dvije temeljne teološke činjenice kipar povezuje u jednoj formi koja objedinjuje cjelovitost kršćanske vjere:Raspetog i Uskrslog Krista – Čovjeka i Boga, dakle, onog koji svoj život daje za druge, i onog koji pobjeđuje smrt svojim Uskrsnućem,dakle,živoga Krista koji je i sam Život.
Bijela okomita pravokutna površina „izrezana“ po svojem središtu „crta“ Tijelo Kristovo raspeto na križu kiparskim
oblikovanjem motiva. U toj „šupljini„ odnosno u „dubini“ plohe Kristovo Tijelo oblikovano je „brisanjem“ njegove fizičke stvarnosti poentiranjem simboličkim konotacijama bijelom površinom te napose, svjetlom, kao gradbenim elementom forme.

„Prazan“ prostor „užljebljuje“ Kristovo Tijelo naglašavajući bjelinama ploha njegovu nematerijalnost, odnosno, transcendira je u njegovu božansku prirodu. Tu je kršćansku istinu kipar izrazio minimalističkim sredstvima reducirajući narativne „slojeve“ predloška simboličkim vrijednostima produbljujući i svoj izraz novim likovnim vrijednostima.“Ja sam svjetlo svijeta“, kazat će Krist za sebe, ali to je i svjetlo koje iz Njega izvire i povezuje ovaj Mataušićev ciklus u čvrstoj morfološkoj strukturi u jednu teološku i likovnu cjelinu. Povezuje kiparevu djelo i njegovu vjeru Kristovim svjetlom koje obasjava njegov životni i stvaralački put.
Milan Bešlić

 
Slijedeća >

Login Form






Zaboravili ste šifru?