MEDALJA (franc. médaille) je pločica od kovine, okrugla oblika, veličinom prilagođena ljudskoj ruci ili oznakovljenju poprsja, dobivena lijevanjem, kovanjem ili graviranjem koju se, kao počasnicu, ritualno uručuje zaslužniku kao simbol njegovih zasluga. Postojala je već u rimskoj kulturi, dok se suvremena medalja pojavljuje 1438. godine, kad je njome počašćen bizantski car Ivan VIII. Paleolog. Autor joj je bio Pisanello, a prvi hrvatski medaljer, Pavao Dubrovčanin, izrađuje prve medalje petnaestak godina poslije.

U širem smislu, medaljom se smatra svaku počasnicu, bez obzira na oblik: plakete, stajačice ili taktili.

Medalja je umjetnina. Formalno, pripada kiparstvu, tj. umjetnosti oblikovanja – no njezina osebujna misija i stroge oblikotvorne konvencije kojima podliježe izdvajaju je, istodobno, kao zaseban medij unutar plastičnih umjetnosti, odnosno - uže - u okvirima mikroplastike.

Hrvatsko medaljerstvo

Ni u jednom se umjetničkom mediju povijest zemlje - kulturna, gospodarska, pa i ratna – ne otiskuje tako sublimirano, tako do dramatičnosti komprimirano i tako izravno, kao u mediju medalje. Medalje su sublimiran identitet - čovjeka, kulture, zemlje... Hrvatsko je medaljerstvo jedno od najuzbudljivijih i najsloženijih u svjetskoj medaljistici. To nije slučajno. Hrvatska je, po svome položaju, na razmeđu sredozemnog i srednjoeuropskoga kulturnoga kruga. Njezin je identitet složen - složeniji no u mnogima drugim zemljama. Njezin sredozemni dio pripada najužoj jezgri europske renesanse. Renesansa je iznjedrila, u prvoj polovici XV. stoljeća, i suvremenu medalju. Hrvatsko je medaljerstvo začeto u tome sklopu. Njezin je, pak, srednjoeuropski dio bio na putu najdramatičnijih ratnih pohoda iz Male Azije prema Europi. O sudbini Europe odlučivalo se u ratovima što su sjekli Hrvatsku u XVI. i XVII. stolječu. Obje priče, obje te drame pripovijedaju medalje koje pripadaju povijesti hrvatskoga medaljerstva.

Bogdan Mesinger